Moja umjetnička praksa se većinom razvija kroz dugotrajne istraživačke cjeline koji se materijalizuju kroz različite formate. Početna tačka je često anekdotičnog karaktera, sticaj okolnosti ili sakupljanje odbačenih, svakodnevih ili potrošnih materijala. U odnosu na različite polazišne tačke i upućujući na strukture koje želim ispitati, trenutno koristim tri konceptualne kategorije: Who is Adrian Lister?, Exhibiting Otherwise, and Archiving Artistic Anxieties.
Adrian Lister se pojavljuje 2013, kao (pogrešni) prevod mog imena u google translate prevodiocu. Ujedno, to je i godina kad se selim u Belgiju i Adrian Lister postaje sredstvo prevođenja različitih konteksta i uslova djelovanja u kojima nastaje moja umjetnička praksa. Ono što je prvobitno samo anegdota, se uzima kao ozbiljno polazište za istraživanje nestalnosti identiteta, jezika i umjetničke prakse. Ovaj projekat odražava moje interesovanje za iskustvo migracije, gdje umjetnička aktivnost postaje prostor za preispitivanje i rekontekstualizaciju društvenih i kulturnih uloga ali i načina rada. Who is Adrian Lister? se materijalizuje kroz pisanje, govorne performanse, instalacije, radionice, kolektivna čitanja i samoizdate publikacije.
Nastavak školovanja u Belgiji, obilježilo je i moje angažovanje u tehničkim timovima u produkciji muzejskih izložbi. U reakciji na obim proizvodnje i odnose koji se uspostavljaju u toj razmjeri, nastaju radovi: The great wall i The stones that were almost exhibited in a museum u kojima dajem status umjetničkog djela materijalima koje je kao tehničarka trebalo da odstranim kao otpad.
U potrazi za drugačijim produkcijama unutar umjetničkih institucija, počinjem da se insteresujem za polje umjetničkog istraživanja (koje je tada izgledalo kao moguća alternativa tržišnoj proizvodnji umjetnosti).
Krajem 2016. godine, počinjem razvijati koncept Exhibiting Otherwise, koji je isprovociran (samo)nametnutim pritiskom uspjeha u umjetnosti, prepoznajući da su neki djelovi ili cijele umjetničke prakse nemoćne u okvirima dominatnih modela proizvodnje. Iz ove anksiozne pozicije, Exhibiting Otherwise traži način prilaska izložbi, kao vodećem formatu u vizuelnim umjetnostima, koji uspostavlja granice između procesa stvaranja, posredovanja i prezentacije. Exhibiting Otherwise predlaže ispitivanje poroznosti i elastičnosti izložbene prakse, ukazuje na navike, protokole, uloge, administrativna i finansijska pitanja i predlaže zaokret ka performativnom. Fokus je na vremenskom aspektu izlaganja, koji promišlja i period prije otvaranja izložbe kao potencijalno mjesto za umjetničko djelovanje.
Samostalnu izložbu pod nazivom Rasztava predstavila sam 2017. u Centru savremene umjetnosti CG. Naziv izložbe je preuzet iz slovenačkog jezika u kojem riječ razstava označava izložbu, ali i asocijativno upućuje na rastavljanje i razdvajanje, čime se predlaže odnos – rastavljanje umjetničkog rada na uslove za nastanak djela umjesto njegovog ‘izlaganja’. Izložbu je producirala moja majka u saradnji sa lokalnom kompanijom za proizvodnju torti, preslikavajući mrežu familijarne i prijateljske podrške i inicijative pojedinca na kojoj počiva kulturna proizvodnja u državi i posljedično ukazujući na manjak institucionalne podrške razvijanju savremene umjetnosti u Crnoj Gori.
Zaokreti i perturbacije u ustanovljenim (samo)institucionalizovanim strukturama podrazumijevaju nestabilnosti, nesigurnosti i sumnje. Tu dovodim u vezu umjetničke anksioznosti. Anksioznost je veoma ličan osjećaj uznemirenosti, više kao signal nego kao spoznaja emocije. Iako subjektivan, ukazuje na određene nesposobnosti zajedničke za polje rada u umjetnosti. U bilješkama eseja “Paranoid Reading and Reparative Reading, or You’re so Paranoid, You Probably Think This Essay is About You” (u Touching Feeling. Affect, Pedagogy, Performativity, Eve Kosofsky Sedgwick. 2003.), Timothy Gould daje interpretaciju pjesme Emily Dickinson: Hope is the thing with feathers -/ That perches in the soul. On poredi osjećaj nade i osjećaj ozbiljne tjeskobe i sugeriše da su simptomi lebdeće nade prilično slični onima kod posttraumatskog stresnog poremećaja s tom razlikom da očito odsutni uzrok poremećaja leži u budućnosti, a ne u prošlosti.
Slično, bavljenje umjetničkim tjeskobama, za mene je predstavljalo neki oblik nade za mogući otpor koji se razrješava u kolektivnom.
Da bih podržala i promišljala dalje ove koncepte, koristila sam svoju kolekciju take-away materijala sa različitih izložbi i umjetničkih događaja koje sam posjećivala godinama unazad. Ovi efemerni objekti postaju reference i katalizatori za govorne performanse i publikacije, koje sam većinom razvila u kolektivnom okruženju programa apass-a iz Brisela.
Ideja performativnosti i relacioni pristup izložbenoj praksi postaju centralni. Tekst, koji je uvijek bio element u mom radu, sada postaje dominatni način rada. Pišem tekstove, često da se čitaju naglas u prostoru izložbe. Kroz pisanje pokušavam da shvatim i odrazim osjećaj dislokacije i fragmentiranosti u stvaranju i razmišljanju, sugerišući da umjetničko djelo postoji i u stanju i promišljanja i refleksije. Tekstovi se dotiču tema o stranosti, otuđenja i relacionalnosti, implicirajući da pozicija koju zauzimamo nikada nije u potpunosti riješena ili konsenzusna.
Tada nastaje 7 anxieties and the world, umjetnička publikacija – špil za čitanje iz karata, koji iz ove perspektive označava okosnicu u mom radu. Ovim radom, koji je ujedno objekat, performans i metodologija istraživanja, uspjela sam da stvorim uslove za pregovaranje o ulozi umjetnice_ka u insitituciji umjetnosti.
„Čitanje iz špila karata pritom je za umjetnicu istraživački alat kojim gradi arhiv tjeskoba (umjetničkog) svijeta. Karte prikazuju materijalne ostatke tuđih umjetničkih radova koje je Gvozdenović prikupila, da bi ih zatim tumačila polazeći iz vlastitog odnosa prema tim radovima. Umjetnica iz tako nastalog špila u individualnim seansama „čita” zainteresiranima, a format ove izvedbene interakcije zamišljen je kao razgovor o tjeskobama u vezi kreativnog rada, autorstva i izlaganja. Ovakav pristup prikupljanju građe možemo opisati kao anarhivski, budući da namjerno izmiče bilo kakvim klasičnim metodama arhiviranja i to čini upravo u formi umjetničkog istraživanja.” (Tjeskobe performansa u svijetu umjetnosti, Hana Sirovica)
Obraćajući pažnju na afektivne i emocionalne dimenzije proizvodnje znanja, u bliskoj saradnji sa saradnici_ama, razvijamo hibridne formate kao što su: Nail art affects theory, performans/study group/manikir, Contingent Weirdness – turn your research into horror, radionica/instalacija/performans i Between anxiety and hope, izdavaštvo/domaća radinost. Uz pomenuta čitanja o umjetničkim tjeskobama, ovi formati žele da stvore okruženje koje omugućuje zajedničko učenje i upoznavanje sa umjetničkim procesima i istraživanjima kroz sumnje, nesigurnosti i strahove.
U toku i nakon perioda korone, razvijam nekoliko projekata koji se tiču odnosa čovjeka i prirode (Anthropomorphic Trouble, Water made to move, Deklaracija o ekološkoj državi iz paralelnog univerzuma). Naime, relacioni pristup umjetničkom djelu i razvijanje eksperimentalnih pedagoških metodologija kroz umjetnost, čini i da sve druge odnose, van polja umjetnosti vidimo kao mjesto djelovanja. Pejzaž postaje mjesto susreta, gdje se prepliću lične i kolektivne istorije i budućnosti. Ovaj odnos se priznaje kao ‘trouble’ i ispituje u kontinuiranom pomaku između intimnosti i otuđenja, stvarajući dinamična povezivanja koja se opiru pojednostavljenju.
Naglasak je na međuzavisnosti, a ne na konfrontaciji kroz koju se nude rješenja već je u pitanju vježbanje kako krhki, nestabilni prostori mogu biti mjesto i nade i kritičkog angažmana.